Bilo je to 1947. Godine u Munich-u u crkvi. Corrie je ugledala čovjeka kojeg odavno već nije vidjela. Skroz je zaboravila na njega. Potisnula je ta sjećanja, želeći ih zaboraviti. Došla je iz Nizozemske u Njemačku, jer je trebala govoriti o oprostu. Taman je govorila kako ispovijedajući svoje grijehe, Bog ih baca u duboki ocean, te nestanu zauvijek. Ljudi su stajali u tišini, nisu baš vjerovali u ono što je govorila, pokupili svoje stvari na kraju u tišini otišli, bez ikakvih pitanja.
I tada je ugledala tog čovjeka, koji je sada hodao prema njoj, krećući se u suprotnom smjeru od ljudi koji su izlazili van. U jednom trenutku ga je vidjela u finom odjelu i smeđem šeširu koji je nosio, a u drugom trenutku u plavoj uniformi vojničkoj kapi s kosturskom glavom na njoj. Odjednom su počela navirati i ostala sjećanja. Vidjela se u toj prljavoj prostoriji, u sramu hodajući ispred tih vojnika. Sjetila se i svoje sestre koja je izgledala tako mršavo i izmučeno. Svi osjećaji su počeli navirati. Sve ono što je mislila da je zaboravila. A ipak je bilo potisnuto negdje u nekakav kutak duše, i stajalo tu cijelo vrijeme.
Naime, ona i njena sestra su bile uhićene od nacista kada su okupirali njihovu zemlju, a ovaj čovjek je bio čuvar u Ravensbruckom koncentracijskom logoru, gdje su one bile poslane.
Sada je on stajao ispred nje, i progovorivši pohvalio ju je da je lijepo govorila o opraštanju i otpuštanju grijeha. A ona, koja je govorila o oproštenju, ne pruži mu ruku nego počne listati bilježnicu koju je imala u ruci. On se nje naravno nije sjećao, al kaže joj: „Spomenuli se Ravensbruck u vašem predavanju. Ja sam tamo bio čuvar. Ali od toga vremena do danas postao sam kršćanin i znam da mi je Bog oprostio te strašne zločine koje sam počinio, no želio bih to čuti i od vas. I ispruživši ponovno ruku, kaže joj: „Hoćete li mi oprostiti?“
Ona je sada stajala ukočena pred njim sjećajući se svoje sestre koja je tamo umrla. Nije dugo tako stajala, ali joj se činili kao vječnost. Hrvala se sama sa sobom. To joj je bilo tako teško. Sjećala se Isusovih riječi, da treba oprostiti svom neprijatelju, onima koji su nas povrijedili. Sjećala se tolikih ljudi u Nizozemskoj koji su imali također duboke rane od nacističkih progona i koji su oprostivši mogli sretno nastaviti svoje živote, a oni nisu to učinili, ta gorčina ih je učinila „invalidima“. Bili su nesposobni za živjeti dalje.
I ona je tako stajala ispred tog čovjeka osjećajući nekakvu hladnoću u srcu, ali znala je da oproštenje nije tek puki osjećaj, nego i čin volje i cijelog bića. Vikala je u sebi: „Upomoć!“ Molila je Gospodina da joj pomogne da podigne ruku, jer sama ne može.
I tako ukočeno, mehanički, uspije ju podići i staviti u njegovu. I čim je to učinila nešto nevjerojatno se dogodilo. Neka toplina je prošla kroz njenu ruku i rame, učvrstivši te dvije ruke, te je obuzela cijelo njeno biće. Suze potekoše iz njenih očiju. Dogodilo se pravo oproštenje. Kroz plač rekla mu je: „Opraštam ti brate, iz sveg srca!“
Nakon dugo vremena, eto stajaše bivša zatvorenica i čuvar, rukujući se. I nikada više nije osjetila tako jako, Božju ljubav kao što je tada osjetila, dok je opraštala.[1]
U ovoj priči sam prepoznao istinsko oproštenje. Mogla je ona npr. učiniti to samo formalno i s lažnim osmjehom reći opraštam, a da u njoj još više bukne bijes i ogorčenje, ali ona je željela oprostiti i osloboditi se tereta kojeg je tolike godine vukla za sobom i uz Božju pomoć je to i uspjela. To je obuhvatilo cijelo njeno biće i ona je sada ozdravila i može ponovno disati punim plućima.
Oprostiti... 